Morala sam da budem daleko od njega, daleko od te nemoguće ljubavi.
Morala sam se potruditi da me to prođe.
Nisam imala izbora.
—  Federika Bosko - Zaljubljena u anđela
I kako si i kada shvatio da me voliš?
- Mislim da sam kasno shvatio da te volim. Mislim da sam dugo osjecao nešto, ali ni sam nisam to znao. Naime mislio sam da je nemoguće da ja zavolim. A onda si usetala ti. I nisi se pojavila obasjana suncem niti je svijet stao. Mislio sam da si samo još jedna u nizu. Ah, bome sam se grdno prevario. A znas kad sam sve shvatio? Naime jedne večeri kad si otišla našao sam par vlasi tvoje kose na mom jastuku i umjesto da ih bacim ja sam im se divo, onda ni pepeljaru nisam ispraznio jer je unutra bilo tvojih opusaka zamrljanih ružem. A kada sam legao i osjetio tvoj parfem nasmijesio sam se onako blesavo kao dijete, od uha do uha. Onda sam shvatio pa sam se lagano pljusnuo i objašnjavao si da nisam zaljubljen i da te ne volim. Pa ko bi volio tvrdoglavu djevojku koja umislja da je uvijek u pravu. Ko bi volio djetinjastu djevojku koja se smije na sve i mazi me ko malo dijete. Ko bi volio pametnu poput tebe? Ko bi volio djevojku koja te čini sretnim? Pa svi! Čak i oni bez srca…čak i ja!
—  A. G.

da me netko pita zašto nemogu spavati, a da to nije netko kome se moram objašnjavati, i kad bi to bio netko tko će sutra zaboraviti, koga nikad više neću morati pogledati, rekla bi da je to jer gubim noći povraćajući morsku sol miješanu sa crnim vinom, i jer čitam stare riječi i vraćam se u osjećaje u koje nebi trebala.

da me netko pita, i da mogu reći bilo što, rekla bi da u glavi imam izmišljene dimenzije stvarnosti i da imam osjećaj straha koji je veći od mene, i da nikad ne znam od čega je taj strah? možda i da mi ulice tada počnu izgledati ko lutkarska predstava, stan kao set na kazališnoj sceni, i da želim utonuti negdje gdje je sve plavo i mekano, i kad potpuno uđem u te misli to se i dogodi i onda su jutra sama i teška, jer se vratim.

rekla bi mu da više od svega želim da mogu dati pola sebe, da bar mogu dati pola sebe u takve noći, pola sebe u takve misli, pola sebe u takve svjetove, pola sebe u tebe. a nemogu. uvijek će to biti sve; znam da ću uvijek davati sve

i zato da me netko pita zašto dajem sve, a da je to netko tko će sutra zaboraviti, rekla bi mu da je to zato što ne znam sama sa sobom i da mi uvijek treba nešto drugo ili netko drugi. nakon toliko uvjeravanja, nakon odgoja koji me učio da budem sama sebi dovoljna, nakon svjesnosti da je to najgora stvar koja može biti, ništa se ne mijenja. da je moja ovisnost o riječima, mirisima i njegovim rukama nešto što ne mogu prevladati, i rekla bi mu da nikad neću biti jaka i samosvjesna jer neznam prihvatiti stvari, jer neznam pustiti stvari, jer još uvijek plačem kad se sjetim svoje male sestre koja je došla s ranom preko rebra a ruke su joj bile tanje od grančice i još uvijek plačem kad se sjetim da će između nas u krevetu jednog dana ležati drugo živo biće koje će biti satkano od naših stanica od naših dodira i još uvijek plačem kad se sjetim tog dana na otoku kad je more bilo stopljeno s nebom i zrak je bio težak i plutala sam u ničemu i koža mi je bila tamna i nikad nisam bila sretnija i tužnija u isto vrijeme, i još uvijek plačem, stalno, na sve, i još uvijek znam da bi me to progutalo da nema tebe da me povučeš natrag (i hvala ti hvala ti hvala ti nikad ti neću prestati pisati ljubavne pjesme)

i konačno, da me netko pita zašto je sve to tako (što mislim zašto je sve to tako), rekla bi da je to vjerojatno zato što sam kao dijete dirala onog tek okoćenog mačića kojeg je mama mačka nakon toga odbacila i morali smo ga prehranjivati na dudu a bio je premali, i zato što je nakon toga uginuo. rekla bi mu da sam tada shvatila da mi ruke više nisu nevine. i da možda kao dijete nakon toga stvoriš dimenziju u kojoj se to nije dogodilo, jer ona druga je ružna i u onoj drugoj uništavaš stvari koje takneš i nakon toga ne znaš to popraviti, nikad ne znaš sam pokupiti komadiće, i rekla bi mu da nakon dvadeset godina još uvijek živim u te dvije dimenzije naizmjence, da ih nisam spojila nikad

i rekla bi tom nekom koliko boli, i rekla bi mu da zaboravi

Priznajem

“Priznajem. Nijednom momku do sada nije uspelo da okupira moje misli u krevetu pred spavanje, kao tebi. Zaplačem zbog svega tužnog s tobom. Neispunjenog. Zabranjenog. Nemogućeg. A onda izmame osmeh sve lepe stvari, svaki tvoj pogled, osmeh, provokacija. Da si bar tu, samo dok ne zaspim. Da zaboravim da moram glumiti da mi nije stalo, bar kratko.. Stalo mi je, oo još kako.”

“Priznat ću ti nešto. Nijednom muškarcu do sada nije uspjelo da okupira moje misli u krevetu pred spavanje, kao tebi. Zaplačem zbog svega tužnog s tobom. Neispunjenog. Zabranjenog. Nemogućeg. A onda izmame osmijeh sve lijepe stvari, svaki tvoj pogled, osmijeh, provokacija. Da si bar tu, samo dok ne zaspim. Da zaboravim da moram glumiti da mi nije stalo, bar kratko.. Stalo mi je, o još kako.”

Bili smo samo prijatelji i tako smo se i ponašali... pred očima drugih. Ali nasamo smo bili puno više od prijateljstva, a ipak, daleko od ljubavi. Riječ 'ljubav' bila je zabranjena, a u svakom našem pokretu, udisaju, pogledu, dodiru - bilo je ljubavi. Valjda zato što je bila nemoguća, bila je zabranjena. Pa smo radije bili "samo prijatelji" i imali alibi za ljubav. I ne znam zašto, i ne znam kako, ali i onda kad pronađemo ljubav koju smijemo tako zvati, ona zabranjena ostaje u nama zauvijek.
Text
Photo
Quote
Link
Chat
Audio
Video